Prizmić: Priznanje obitelji Bilić HGSS-u znači više od državnih nagrada

Pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić kaže da Hrvatska ima samo nekoliko stotina vrhunskih alpinista, speleologa i gorštaka i oni najbolji i najspremniji su u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. To je nacionalni resurs koji se ne može naći na burzi rada niti se za njih može raspisati natječaj.

HGSS je od siječnja klijent Presscuta a njegov pročelnik navodi  da ne bi ni znao da je HGSS svakodnevno u medijima da nema naših izlista medijskih objava.

 

U ime Hrvatske gorske službe spašavanja primili ste od premijera Milanovića nagradu za volontiranje. Što ona znači vama i članovima HGSS-a?

Počašćeni smo i zahvalni. No, ne moramo hiniti skromnost. Mislimo da smo je i zaslužili, jer rezultati su matematički mjerljivi. U 2012. godini odradili smo milijune čovjek-sati u pripremi i preventivi i spašavanjima. Radi se o visoko profesionalnom, stručnom, opasnom, požrtvovnom radu za dobro ljudima i korist zajednici. To je mnoštvo spašenih, tisuće izlazaka na teren, tisuće i naših osobnih drama, odricanja i naših obitelji. Činjenica je da naši volonteri posjeduju svjetsku izvrsnost, tu je i važnost javne potrebe koju pokrivamo, te činjenica da mi ne djelujemo (samo) na lokalnoj nego na nacionalnoj razini. Ovo nije gordost i nezahvalnost. Poglavito u GSS-u na osobne nagrade gledamo s nelagodom. Jer dobiti nagradu za nešto što smatraš da je posve normalno i da ti je to dužnost učiniti, ne čini se opravdanim.

Ovo što radimo objektivno ne može svatko raditi, jer se traže rijetke sposobnosti preživljavanja u surovim uvjetima. Kada je netko je u životnoj opasnosti, možete mu pomoći ili vi ili malo tko drugi. I tada kreće mehanizam: odgovornost, prozvanost i pozvanost. I mi to činimo kao nešto najnormalnije, jer alternativa nečinjenju bila bi nečija smrt, gubitak, nesreća. Mi to sebi kao ljudi ne smijemo dopustiti. Zato je to neuvjetovano činjenje i jedini mogući odabir koji ne treba ni nagrade ni pohvale. E, kada netko sa strane to prepozna, onda to svakako godi, no osobno mislim da je to tek znak i alat za budućnost koji nam može olakšati djelovanje i pokazatelj da je netko s pozicije, odakle nam može pomoći, prepoznao važnost onoga što radimo i da će nam ubuduće više pomagati.

Prošle zime, zbog čega ste i dobili nagradu, zbrinuli ste 1600 građana u snježnom nevremenu i spasili 700 ljudi. I ove zime imali ste brojne intervencije.

Snježna nevremena, to je naš svijet, naš posao, naše redovito stanje i kad se god dogodi da nekome možemo pomoći, mi to rado i bez puno pitanja odradimo. I nije nam bilo teško. Pa naši ljudi uzimaju godišnje odmore da bi se popeli na Himalaje, vikende provode prateći duboki snijeg po vrhovima Dinare ili Kamešnice, turno skijajući. I ove zime, koja još traje, imali smo stotinu takvih intervencija, ali imali smo i poplava i drugih situacija kada jedna takva sposobnost i potencijal kojeg posjeduje HGSS postaje važan i spasonosan.

Tom prigodom je postavljeno pitanje zašto je HGSS volonterska a ne profesionalna organizacija, očigledno zbog toga što vi krajnje profesionalno obavljate spašavanja? Zašto vi držite da treba ostati volonterska?

Premijer je i tom prilikom izrazio čuđenje, zašto mi nismo profesionalci. I ja sam mu odgovorio. Ali mi već jesmo vrhunski profesionalci, ali ne tražimo plaću za taj rad. I u čemu je problem? Činjenica je da Hrvatska ima samo nekoliko stotina vrhunskih alpinista, speleologa i gorštaka i oni najbolji i najspremniji su u HGSS-u i oni to već rade. I to je to. To je nacionalni resurs. Drugi ovaj narod nema. Njih nećete naći na burzi rada. Nećete ih moći školovati ili za natječaj napisati 'traže se dva djelatnika kvalitete Stipe Božića ili 3 osvajačice Everesta'. Takvi već negdje rade, imaju briljantne profesionalne karijere, imaju i doktorate... Jer većina pripadnika HGSS-a su dovršeni i uspješni ljudi. Pomagati i spašavati ne žele za novac i zbog novca. Itekako su svjesni vrijednosti svog rada i baš zato ga ne žele obezvrijediti prodajom. Radije ga bezuvjetno daruju.

Jesu li država i lokalna zajednica dovoljno prepoznale važnost Hrvatske gorske službe spašavanja? Sabor je u srpnju 2006. godine donio odluku o proglašenju Zakona o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. Je li vam od tada lakše raditi?

HGSS ima problem što nas politika ne zanima. Mi smo svoji i teško se damo manipulirati, a to političare iritira. Za novac koji bi nam eventualno proslijedili, čelnici jedinica lokalne uprave očekuju političku zahvalnost, a mi ne smatramo da im nešto zbog toga dugujemo. Konačno niti je to njihov novac niti ga daju za nas, nego za građane koji će zatrebati našu pomoć. A (politička) nezahvalnost nije poželjna osobina onih kojima nešto treba dati. Mi vjerojatno i remetimo njihov pogled na svijet, da se sve 'loži' samo novcem i političkom moći. Zato nas lokalni čelnici uglavnom samo verbalno podržavaju i hvale na sav glas, ali sredstva, prostor... malo sutra.

Drugo: ovdje se (još uvijek) ne vrte neki novci, kao u nogometu, prostornom planiranju, ugovaranju, usluga za uslugu, skupe nabave. Kad se počne šuškati o tome, vjerojatno će interes za spašavanje ljudskih života porasti. I tu dolazimo do Zakona o HGSS-u koji nam je dodijelio kao obavezu skrb o sigurnosti na najvećem dijelu teritorija RH i u svim ekstremnim situacijama. A to su svi nepristupačni tereni izvan naselja i prometnica, nevremena, katastrofe.... Propisao je više od 20-ak djelatnosti koje HGSS mora raditi i radi, ali nije propisao ili zaprijetio nijednu jasnu obvezu lokalnih zajednica prema HGSS-u, kako je to propisao za druge službe i javne potrebe.

Imali smo čak apsurdnu situaciju u Splitu, da je zbog štednje upravo HGSS-u prvome smanjen proračun i to za čak 110 posto od ionako mizernih sredstava. Očito logikom da kada netko radi dobrovoljno, znači da mu i ne treba! Ako mu ne moraš dati, onda mu i ne trebaš dati. Posebno jer će HGSS ionako sve napraviti, platili ili ne. Ali ako već darujemo svoj rad, zar trebamo iz vlastitog džepa plaćati opremu, gorivo, telefon ili registraciju vozila i najam prostora, osiguranje, hranu?

Kako surađujete s centrom 112? Dolaze li vama pozivi sa 112 ili vas i ljudi zovu na vaš broj?

Neobično je, ali DUZS i centri 112 su rezultat i našeg zalaganja, prozivanja i inicijativa. Prozivali smo i vlade i premijere, Sabor. Jer GSS je svugdje u svijetu tek produžena ruka sustava civilne sigurnosti koji se u Hrvatskoj, ako je i postojao, srušio zbog rata. Nakon stvaranja hrvatske države opet je politika još dugo kreirala druge prioritete, a ljudi su trebali pomoć i nas. Nedostatak sustava i nemogućnosti poziva u pomoć, osjećali smo na najneposredniji način. Dojave nisu stizale ili su kasnile, uglavnom smo bili prepušteni sami sebi, ljudi su nam umirali na rukama. Zato smo bili prvi i najjači zagovornici ovog broja, inicirali legislativu, zakone, helikoptere.. Zato se može reći da je 112 naš broj.

Mada imamo svoje brojeve, mislimo da je onome tko treba pomoć lakše 'ukucati' 112, nego pamtiti neki naš broj. No kada poziv u pomoć dođe i preko našeg broja, ili policije, HMP ili bilo koga drugoga, mi se dižemo i poduzimamo akciju.

Jedna od vaših uloga je sprječavanje nesreća i spašavanje u planini i u nepristupačnim područjima. No neki su mi vaši kolege rekli da ljudi zovu gorsku službu i kad automobilom ostanu zatrpani u snijegu, pa prije zovu vas nego zimsku službu. Eto , zadnja vam je intervencija bila na Dinari i Kamešnici?

Pogrešno je HGSS posmatrati samo kroz spašavanja. Čak 95 posto naše aktivnosti je preventiva, priprema prostora, dežurstva na skijalištima, penjalištima, edukacije u turizmu i sportu, izrada sigurnih karata.

Što se tiče drugog dijela pitanja o nepotrebnim pozivima, dvije su činjenice. U trenutku dojave nikad ne znate pravo stanje na terenu. Vi ne možete prosuditi je li nešto ozbiljno i zato uvijek reagiramo kao da je ozbiljno. Kad dobijete dojavu, kao nedavno s Dinare i Kamešnice da je netko u snježnoj vijavici u zametenom autu, a ide noć, ne možete se ne odazvati jer je to zbog hladnoće po život opasna situacija. Da li nas je netko obmanuo to mi ne možemo znati dok ne dođemo na lokaciju. I zato nam je lakše odazvati se i kad ne treba, nego se ne odazvati a da stvarno nekome život ovisi o nama.

Činjenica da ljudi često zovu HGSS, vjerojatno je stvar povjerenja koje građani imaju u nas, povjerenja da ćemo mi sigurno učiniti sve što treba i što možemo. Obraćaju nam se ljudi čak i za privatne stvari, jer je HGSS postao institucija kojoj ljudi vjeruju. To jest veliko opterećenje, ali kad god možemo mi pomognemo.

Što gorski spašavatelj radi kada dobije dojavu o nekoj nesreći? U kojem roku se formira ekipa i upućuje na teren?

Dežurni na telefonu preuzimaju akciju. Jedan razgovara s osobom koja javlja, pokušava se dobiti što više potrebnih informacija. Istovremeno se pokreće mobilizacija ljudi, uglavnom SMS-porukom. To je najteži dio. Grozničava potraga za informacijama, procjena, odluke što, gdje, kako, treba li pozvati helikopter, pozivi... Jer ako si u tom dijelu nešto prečuo ili propustio, to se kasnije vraća kao veliki problem. Oni koji su dežurni odmah izlaze na teren. Ostali članovi, napuštaju svoje domove, prekidaju svoje poslove, uzimaju svoju osobnu opremu i javljaju se na poziciju. Imamo sustav dežurstva kojim se osigurava i trenutna spremnost, poput ljetnog dežurstva za helikopterska spašavanja, dežurstva na penjalištima Paklenice, skijalištima... Uglavnom odaziv je brži od standarda koji u svijetu vrijedi za traganje i spašavanje.

U nekim zemljama Europske unije spašavanje se naplaćuje. Recimo ako na skijalištu slomite nogu pitaju vas želite li helikopter ili običan prijevoz? U Hrvatskoj je spašavanje za sve besplatno. Je li to razlog da se neki odlučuju na nepromišljene avanture računajući da ćete ih na kraju ipak spasiti. Bilo je takvih slučajeva na Velebitu?

Ne mislim da je novac uvjet spašavanja. Postoji moralna strana i međunarodne konvencije koje spašavanje čine obavezom svakog civiliziranog društva. Ali novac može odigrati preventivni učinak, jer kad nešto morate platiti iz vlastitog džepa, tada ste pažljiviji. Tu je i učinak pokrivanja troškova, jer spašavanje u Hrvatskoj nije besplatno jer ga plaćaju porezni obveznici. Sigurnost i spašavanje su proizvod, kao i u prometu šlepanje automobila ili pomoć na cesti. Taj proizvod u Hrvatskoj nije pripremljen za tržište, pa ga nitko ne može platiti ni kad to želi, jer za sada nema načina da ga plati. Zbog toga ne koristimo moćna sredstva iz tržišta osiguranja i nepotrebno stalno prozivamo 'lude' turiste kao razlog naših neprilika. A većina njih je osigurana. Već godinama govorim da onog časa kada mi kao država više ne budemo pričali o tome, nego to konačno i odradimo, više ništa neće biti sporno.

U višednevnoj potrazi za Antonijom Bilić sudjelovao je velik broj vaših kolegica i kolega. Kako ste se osjećali kada je obitelj posebno zahvalila HGSS-u?

Čast koju nam je ukazala obitelj Bilić je neprocjenjiva. To je najviša razina priznanja! Više nego da smo dobili najviša priznanja od Ujedinjenih naroda, državnih nagrada, svih Oskara i ordena časti. Ne postoji veće priznanje od časti koje nam je podarila ta obitelj. Više od 20 000 sati pripadnici HGSS-a su tragali za Antonijom. Uzimali godišnje odmore, slobodne dane, zavlačili se gdje je najteže, ali to nije važno. Važno je da je obitelj, koja je i sama bila u najdubljoj boli, uvidjela da nam je stalo i da nam je važno. I tu smo se prepoznali. Obitelj i sestre Bilić su pravi vitezovi ove Hrvatske. Poslali su moćnu poruku da svako ljudsko biće zavređuje da bude važno i da društvo ne smije biti ravnodušno. Oni su očitali lekciju svima, pokrenuli su institucije, najveću potragu do sada... Učinili su važnim i sudbine mnogih ranije, i nažalost kasnije, nestalih osoba. I to samo zato što su one prve svjedočile koliko im je stalo i koliko im je Antonijina sudbina bila važna. I zato nam je to najvrjednija nagrada u šezdesettrogodišnjoj povijesti HGSS-a.

Ostvarili ste odličnu suradnju s Hrvatskom vojskom. Vaši su spašavatelji obučeni za spašavanja helikopterom. No 1. srpnja kada Hrvatska uđe u EU vojni helikopteri se više neće moći koristiti u te svrhe. Je li nađeno neko rješenje? Hoće li država kupiti ili iznajmiti helikoptere za tu svrhu?

Zahvaljujući kolegama iz HV spašeno je mnogo života. Mi kažemo da smo mi i posade helikoptera dvije polovice istog tima. Za najteže zadaće mora postojati veliko uzajamno povjerenje. Radi se i o prijateljstvu, ali i o prepuštanju vlastitog života u ruke onom drugom. Svaka najmanja greška u blizini stijene, propast je za sve. Prvo što pogledamo kad idemo na akciju jest tko je u posadi. Što se tiče EU prilagodbe Vlada RH je formirala Povjerenstvo za uspostavu višenamjenske zrakoplovne službe u kojem i mi aktivno sudjelujemo. Konačno mi doista o tome puno znamo, družimo se i surađujemo s najboljima na svijetu.

Osobno se zalažem da prelazak u civilnu organizaciju helikopterske službe ne smije narušiti kontinuitet i kvalitetu sadašnje usluge. Najlakše je kupiti helikoptere. Mi ga kao HGSS, koji ima kolege u cijelom svijetu i to najbolje helikopterske kompanije, već sutra možemo dovesti i dovodili smo ga u Hrvatsku. Možemo sutra i započeti s radom, jer je HGSS usklađen s Europom i ima sve certifikate, kadrove, čak i svoje članove pilote. Sredstva za nabavku helikoptera kao država možemo vjerojatno povući i iz EU fondova. Ali održavanje sustava košta. Treba objediniti sve korisnike koji će osigurati kako će se to financirati, ne sada nego i za 10 ili 20 godina. Ali racionalno, da to bude po mjeri potreba i mogućnosti građana. Na način kako je to najčešće u Europi gdje to rade uglavnom neprofitne organizacije poput nas. Problem je kada formiranje takve službe prepustite državnim tijelima, jer tada nastupa megalomanija, utjecaj politike ili inercije, zbog čega se nitko i ne trudi tražiti alternativne izvore financiranja, racionalizaciju, uštede. Jer najlakše je predvidjeti i vaditi novac iz državnog proračuna.

Koliko vam nove tehnologije olakšavaju posao? Nedavno je u policijskoj akademiji u Zagrebu održana prezentacija 'bespilotne letjelice' u čemu su sudjelovali i vaši članovi? Hoće li vam to olakšati pretrage terena?

Mi smo vrh svjetske spasilačke struke i vrlo rado koristimo i usvajamo novu tehnologiju. Mnogo toga smo i sami, unatoč besparici, prvi doveli u Hrvatsku. S bespilotnim letjelicama poput nedavno prezentiranim, susrećemo se već desetak godina kada su one po prvi put predstavljene na svjetskim spasilačkim stručnim skupovima. Neke smo i sami razvijali jer u našim redovima imamo znanstvenike sa sveučilišta koji se bave tehnologijama koji uvećavaju izglede ljudi koje spašavamo. Svjetska asocijacija koja okuplja najkvalitetnije spasilačke službe svijeta IKAR-CISA, kojoj i mi pripadamo, svake godine organizira kongres na kojima se razvija i prezentira sve što se u međuvremenu 'izmislilo'. Problem su sredstva i zato ako Hrvatska nabavi takve letjelice, mi ćemo ih rado koristiti.

Danas mnogi ljudi imaju smartphone. Jesu li vam neke potrage olakšane ako su vam ljudi javili približnu lokaciju? Preporučate li odlazak u brda s GPS uređajem?  

HGSS nije prvenstveno spasilačka služba. Spasiti nekoga iz Anića kuka ili iz utrobe zemlje jest visoko specijaliziran i tehnički, kadrovski, medicinski, ali uglavnom lakši dio našeg posla. HGSS je prvenstveno služba traganja na nepristupačnim prostorima koji čine više od 80 posto teritorija RH. Locirati nekoga u nepreglednom bespuću, to je tek nemoguća misija! Kada dobijete dojavu da je turist nestao negdje na Biokovu, onda to znači da i kada maksimalno suzite teren, zona koju morate pretražiti mjeri se tisućama hektara teškog, nepreglednog prostora. I zato ne samo da preporučamo GPS i smartphone, nego se bavimo i izradom digitalnih zemljovida za njih, koje besplatno mogu skinuti svi korisnici GPS-a. Nitko nije zainteresiran više od nas da turist ne zaluta. Jer samo onaj tko je pokušao s nama sudjelovati u ovim potragama razumije kako je to teško, kao traganje za iglom u plastu sijena. To iziskuje najveći broj naših ljudi, najviše vremena na najširem prostoru, angažiranje svih mogućih resursa, helikoptera, pasa...  

Ljeti su turisti na Jadranu često žrtve svoje nepromišljenosti, pa recimo idu u japankama na Biokovo a spuštaju se na Brela pa ih onda morate spašavati sa stijena. Kako se HGSS uključuje u preventivu da se takve situacije ne bi ponavljale?

Puno smo mi kao HGSS učinili za hrvatski turizam i lokalne zajednice. Puno sam puta rekao, da nije samo turist kriv što se uputio u japankama na Biokovo. Njemu je i Sveti Jure na Biokovu ili Velebit, u odnosu na njihove europske planine tek oveće brdo. A opasniji su od Alpi! Zato je potrebno postaviti upozorenja, osigurati vodičku službu, označiti putove, postaviti table. Mi to radimo u posljednje vrijeme uz potporu Ministarstva turizma, tiskamo upozorenja, letke vodiče, zemljovide... ali sve dok turističke i lokalne zajednice ne prestanu gledati na takve turiste kao na problem i eksces i dok ne iskažu svoju stranu odgovornosti i brige neće imati dužu sezonu, novu ponudu i nove prihode, a mi ćemo intervencija imati sve više.

Kakav je osjećaj kada nekoga spasite? Kako vam ljudi zahvaljuju. Nazovu li vas ponekad, jeste li se s nekim sprijateljili? Spasili ste u Paklenici na desetke stranih penjača. Jave li vam se e- poštom ili razglednicom?

Osjećaj je dobar, ali nije nužno euforičan. Osjećaš mir i zadovoljstvo, ali nisi impresioniran jer znaš da si to morao napraviti. Najčešće si umoran i više se osjećaš kao da ti je pao kamen sa srca. Adrenalin pada i osjećaš olakšanje, jer su briga i odgovornost prestali. No, ipak osjećaš ponos na samoga sebe i svoje prijatelje. Veliki je to zajednički rezultat spasiti nekome život. Puno više od rezultata u sportu ili poslovnog uspjeha. Mi ih ne očekujemo. Ponekad se spašeni stide, jer misle da su nam priredili problem, pa nas čak i izbjegavaju. Podsjećamo ih na nešto teško, što ne žele. Jedan moj kolega kaže da smo mi ponekad sretniji čak i od onih koje nađemo i spasimo. Nedavno nas je pozvao čovjek iz nekog sela u Dalmatinskoj zagori koje smo u prošlogodišnjem snježnom nevremenu u zadnji čas doveli do bolnice i operacijskog stola. Uz komin smo pekli krumpire, a bilo je i boljih stvari, pršuta, peka... Prava gozba. Mi smo te zime tisućama pomogli. Odradili i zaboravili.

Ponekad ste danima na terenu u najsurovijim uvjetima. Kako se fizički pripremate i kojim vještinama član gorske službe mora ovladati? Kako se ulazi u taj elitni klub? Je li obuka rigorozna kao u specijalnim vojnim jedinicama? S koliko godina se može postati članom HGSS-a?

U ovom pitanju su i svi odgovori zašto je HGSS dobar. Samo zbog ljudi koje ima. Tu ne pomaže ulupati milijune, angažirati moćnu tehniku, otvoriti tisuće radnih mjesta, donijeti političku odluku. Član HGSS-a može postati samo onaj tko se u bespućima, liticama i nevremenima osjeća kao mačak u svom vlastitom dvorištu. Ljudi troše gotovo sve svoje slobodno vrijeme da se negdje popnu ili da se spuste u najdublju jamu, danima se penju, spavaju u ledu... Svaki slobodan trenutak oni postavljaju sebi sve teže zadaće i ne treba ih tjerati da treniraju da penju, skijaju. Oni to ionako rade svom snagom i nitko ih ne treba 'drilati' za to.

Takvi su tek kandidati za HGSS. Njih moraju prepoznati dva položena gorska spašavatelja, pratiti ih, odgajati i garantirati da su kao ljudi zreli za HGSS. I budu li primljeni nakon promatranja, tek počinje školovanje, tečajevi, stažiranje koje traje tri godine. Tek nakon toga polažu ispite iz svih područja. Za ispit moraš sve znati. I onaj promil nečega što ne znaš, moraš naučiti za prolaz. Zašto? Ovo je prevažna stvar gdje zbog najmanjeg neznanja možeš ugroziti sebe i druge pa netko može smrtno stradati. Nitko te neće niti u ekipu ako nema povjerenja u tebe.

Uobičajena dob za ulazak u HGSS je do 30 godina, no sada znamo primiti i starije. Mladi penjači i speleolozi dok su mladi imaju studentskih obveza, jurcaju za vrhovima i dubinama, rezultatima, dokazuju se u vođenju klubova... pa moraju malo sazrjeti. Zapravo mi znamo da je glavni kriterij za ulazak u HGSS biti jak u glavi. Znati preuzeti odgovornost. Zato ima i nas malo starijih. HGSS-ovci nisu supermeni i ne mogu svi baš sve, ali u glavi moraju imati sve posloženo, moraju biti dovršeni kao ljudi, moraju biti tim. Poneki i odlični penjači individualci nikad nisu našli mjesto u HGSS-u ni kod nas ni u svijetu. Jer HGSS ne treba pojedince i junake. HGSS je način života i mišljenja, odgovornost prema cjelini. HGSS je tim.

Koliko HGSS ima trenutno aktivnih članova, a koliko je u pričuvi?

Trenutno HGSS ima 681 članova, od čega 451 aktivnih članova (samo 242 spašavatelja s licencom), 84 pričuvna i 146 suradnika. U članstvu imamo 82 žene među kojima čak i osvajačice Mt. Everesta.

I na kraju, recite nam kako ste zadovoljni Presscutovim izvješćima o praćenju gorske službe u medijima?

Da nema vaših izlista ne bih ni znao da se HGSS gotovo svakodnevno pojavljuje u medijima. Ponekad mi pogled na vaš izlist ukaže i na podatke koje ne bih registrirao, a tiču se službe. Ponekad mi skrene pažnju i na neke kritičke napise, koji bi mi inače promakli, a važno je i njih znati. Sve u svemu olakšava.

Razgovarao: Zlatko Herljević

Foto: HGSS

© Presscut.hr 2010. – Web by dizzy.hr

Povratak na vrh