Miro Gavran: U našim kazalištima se nedovoljno igraju suvremeni hrvatski autori

Ja sam prije dvadeset godina napustio sigurnu plaću, kazališnu instituciju i otišao u 'slobodnjake'. Zahvaljujući tome do kraja sam se mogao posvetiti pisanju. To je bio rizik, ali se, srećom, nakon nekoliko godina pokazalo da je to bio pravi potez. Da nisam bio 'slobodnjak' sigurno je da u proteklih dvadesetak godina ne bih napisao ni trećinu svojih tekstova.

Miro Gavran, najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u svijetu, čija su djela prevedena na čak 35 jezika, a može se pohvaliti s prosječno petnaestak premijera godišnje, i to diljem globusa, krajem siječnja ove godine publici je ponudio još jednu kazališnu poslasticu – komediju 'Sladoled', u režiji Borisa Svrtana, s briljantnim glumačkim ostvarenjima Mladene Gavran i Ane Vilenice. Nadasve duhovita, ali i vrlo emotivna te pomno promišljena priča o odnosu majke i kćeri, te 'suočavanju'“ s muškarcima njihovih života, već prvim izvedbama izmamila je oduševljenje publike te se za predstavu traži karta više. S autorom, koji već godinama surađuje s Presscutom, smo o njegovim brojnim uspjesima, ali i planovima porazgovarali nakon premijere.

 

Kako ste zadovoljni reakcijama na komediju 'Sladoled'?

-  Jako sam zadovoljan i zbog odličnih reakcija publike i zbog izrazito pozitivnih kritika. Kazališni pisac piše da bi dopro do srca i uma publike, i kada se to dogodi zadovoljstvo je nemjerljivo. Meni je u 'Sladoledu' bio važan i humor i emocije i zato sam sretan što su glumice uspjele kod publike izazvati i suze i smijeh.

 

Kako je uopće došlo do toga da ste se 'uhvatili' teme muško-ženskih odnosa kroz prizmu dvije žene, majke i kćeri?

-       Svakog čovjeka ponajviše određuje i formira njegov odnos prema roditeljima. Odnos majke i kćeri u većini je slučajeva suptilan, slojevit, kompliciran i za kazališnu predstavu izrazito zahvalan i poticajan. Uživao sam pišući ovu komediju koja nosi u sebi i emotivne dramske momente.

 

Međunarodni uspjeh vaših djela dokazao se i kada je u prosincu u Litvi premijerno prikazan film 'Kako ukrasti suprugu, nastao prema vašoj komediji “Papučari”…

-       To je za mene velika čast da su Litvanci prema mojoj komediji odlučili snimiti film u režiji svoga ponajboljeg redatelja mlađe generacija Donatasa Ulvydasa, s njihovim vrhunskim glumcima. Sretan sam što je film u toj maloj zemlji imao više od stotinu tisuća gledatelja u njihovim kinima.

 

Jedini ste živući europski dramatičar koji ima festival svojih djela izvan domovine. Kako je nastao 'Gavranfest' i koliko vama znači činjenica da tolika kazališta u svijetu izvode vaša djela?

-       Gavranfest je nastao 2003. godine u Slovačkoj, u gradu Trnava, u trenutku kada je čak šest slovačkih kazališta igralo moje drame i komedije, pa sam bio uvjerljivo najizvođeniji inozemni pisac u toj zemlji. Potom su oni organizirali još tri Gavranfesta koja su imala međunarodni karakter, a na njima su uz slovačka kazalište nastupila i kazalište iz Francuske, Poljske, Austrije, Slovenije, Češke i Hrvatske, da bi se prošle godine taj festival preselio u Poljsku u Krakov. Puno mi znači kada vidim da moji tekstovi osvajaju gledatelje i čitatelje u brojnim zemljama diljem svijeta.

 

Imali ste čast svojom monokomedijom 'Hotel Babilon', i to izvedbom u Bruxellesu, na neki način kulturno uvesti Hrvatsku u Europsku uniju. Kako je do toga došlo i mislite li da ulaskom u EU za kulturu u našoj zemlji dolaze bolji dani?

-       Matica hrvatska organizirala je svoje dane u Bruxellesu i bilo nam je veliko zadovoljstvo i čast što je kazališni program bio povjeren Teatru GAVRAN i toj mojoj monokomediji. Ulaskom u EU za Hrvatsku kulturu nije došlo ni do pozitivnog ni do negativnog pomaka, ali svima nama koji se bavimo umjetnošću ulazak u EU znači pojednostavljenu procedure kod gostovanja. Volio bih da na neki manje birokratski način možemo razmjenjivati svoju kulturu s ostalih 27 članica Unije. Morala bi se smanjiti sva ta papirologija koja stoji na putu svake kulturne institucije koja pokušava realizirati neki međunarodni kulturni program.

 

Suprugu Mladenu, inače profesionalnu glumicu koja je utjelovila mnoge vaše role, upoznali ste još za vrijeme studiranja, a danas ste nerazdvojni tandem, privatno i profesionalno. Kako ste uspjeli tako skladno pomiriti zajednički život i rad u Teatru Gavran?

-       Mislim da je tajna u tome što smo još kao mladić i djevojka ustanovili da imamo slične poglede i na umjetnost i na život. Istinski uživamo kada zajedno radimo na nekoj predstavi. Ja volim kako Mladena glumi, ona voli kako ja pišem, a u poslu, kao i u privatnom životu, bitno je uzajamno uvažavanje kojim se sve prepreke i svi problemi lakše svladavaju.

 

Svojevremeno ste rekli da u Hrvatskoj primjećujete krizu publike, a ne krizu stvaralaštva. Što to znači i ima li danas u našoj zemlji dovoljno prostora za suvremene autore?

-       Po mome mišljenju, u našim kazalištima se nedovoljno igraju suvremeni hrvatski autori. 'Lektirni' klasični tekstovi rijetko kada bivaju podlogom za predstave u kojima publika uživa. Za krizu publike su krivi i umjetnici i ljudi koji vode kazalište i kulturne institucije, jer često zaborave na publiku, pa nije čudno da publika zaboravi takva kazalište i takve predstave.

Ne skrivate da niste zadovoljni načinom na koji hrvatski mediji prate kulturu i prostorom koji joj otvaraju…

-       Tužno je to koliko mali prostor zauzimaju kulturne rubrike u našim dnevnim listovima, a ni u tjednicima nije puno bolja situacija. Kada pogledate dnevne novine u Poljskoj, Litvi, Njemačkoj, Austriji, Rusiji - kulturna rubrika je jedna od važnijih. Rubrike koje pokrivaju znanost i gospodarstvo obično su takve da svaki čitatelj ima što naučiti… i uz to su zanimljive.

 

Autor ste i proznih djela te poezije, a pogotovo se u posljednje vrijeme ističu vaše knjige za djecu. Kako su proza i poezija danas prihvaćena kod publike, za razliku od kazališta?

-       Protekla tri desetljeća mene su svi percipirali kao proznog i kao kazališnog pisca, ali kako mi je Mozaik knjiga prije četiri mjeseca objavila prvu zbirku pjesama pod 'originalnim' naslovom 'Pjesme' sada i šira publika znade da mi je i poezija draga. Najveći odjek kod publike ima kazalište, pogotovo kada su komedije u pitanju. Proza nema tako velik odjek, nešto bolje prođe roman od zbirke priča, dok poezija ima najmanji odjek. Poezija se proteklih desetljeća preselila u zagrljaj glazbe, pa se bar na taj način povremeno približi i široj publici, jer u svih ljudi, uz potrebu za pripovjednim i dramskim doživljajima, postoji i potreba za poetskim.

 

Međunarodni ste uspjeh postigli kao slobodan umjetnik sa svojim privatnim kazalištem na nemilosrdnom tržištu. Koliko je to teško i je li u takvom riziku ključ nesputanog i kvalitetnijeg rada i stvaralaštva?

-       Ja sam prije dvadeset godina napustio sigurnu plaću, kazališnu instituciju i otišao u 'slobodnjake'. Zahvaljujući tome do kraja sam se mogao posvetiti pisanju. To je bio rizik, ali se, srećom, nakon nekoliko godina pokazalo da je to bio pravi potez. Da nisam bio 'slobodnjak' sigurno je da u proteklih dvadesetak godina ne bih napisao ni trećinu svojih tekstova.

 

U kazalištu Komedija pripremate mjuzikl 'Byron u Veneciji'. Što možemo očekivati i za kada se planira premijera? Što još imate u planu?

-       Za mjuzikli 'Byron u Veneciji' napisao sam libreto, Darko Domitrović je skladao glazbu, a Vlado Štefančić bi to na jesen trebao uprizoriti u kazalište Komedija. A Teatar GAVRAN je upravo krenuo na turneju po Hrvatskoj s predstavom 'Sladoled', kroz mjesec dana počinjemo dogovarati ljetnu turneju te predstave, a i naših starijih predstava. Uz to me do ljeta čeka još nekoliko inozemnih premijera u Francuskoj, Rusiji, Poljskoj, Bugarskoj. Do kraja godine bi se na slovačkom i makedonskom trebao pojaviti i moj zadnji roman 'Kafkin prijatelj'. Puno je još planova, vidjet ćemo…

 

 

Impresivan broj premijera

Broj premijera kojim se Miro Gavran može pohvaliti u 2013. godini zaista je impresivan te ukazuje na vječnu aktualnost i univerzalan pristup njegovih tema. Tako su se lani, osim 'Noći bogova'“ u produkciji matičnog Teatra Gavran u Zagrebu, zaredali: 'Sve o ženama' na ruskom u kazalištu 'Mihajla Čehova' u Rigi u Latviji te u kazalištu RED TORCH u Novosibirsku u Rusiji. Ista predstava je na poljskom uprizorena u Teatru NOWY i Teatru BADOW u Poljskoj, makedonski prijevod predstave 'Parovi' postavljen je u Kazalištu Štip u Makedoniji a litvanski prijevod u Dramskom kazalištu Klaipeda u Litvi. Predstavu 'Kad umire glumac' premijerno je postavio Dvorišni teatar u Hlohovcu, a 'Zaboravi Hollywood' doživio je prijevod na hindi te je premijerno izveden u Teatru SIFAR u Hyderabadu u Indiji. Tu je i 'Pacijent doktora Freuda' koji je na albanskom praizveden u Profesionalnom kazalištu Gnjilane na Kosovu, predstava 'Sve o muškarcima' na ruskom je predstavljena u kazalištu 'Mihajla Čehova' u Latviji, dok je portugalski prijevod te predstave premijerno prikazan u Teatro Da Livrario Da Vila, u Sao Paolu u Brazilu. Predstava 'Muž moje žene' na poljskom je predstavljena u Kazalištu Kamienica u Varšavi, a predstava 'Noć bogova' doživjela je slovensku premijeru u kazalištu Kopar te je prevedena i na hindi i premijerno prikazana u teatru Turiya u Hyderabadu. Tu je i uspješnica 'Lutka', koja je dočekala svoj slovački prijevod te je premijerno postavljena u Kazalištu Jana Palarika u slovačkoj Trnavi. Osim brojnih premijera, Gavran je uspjehe lani postizao i svojim knjigama pa je tako roman 'Kafkin prijatelj' preveden na nizozemski i izdan u Amsterdamu, ali i na češki te je svoje izdanje dočekao u Pragu. I na 'domaćem terenu' bilo je plodonosno pa je Gavran u Mozaik knjizi izdao 'Igrokaze za djecu' i 'Pjesme'. U 2014. godinu ovaj je autor ušao također nastavljajući svoju tradiciju međunarodnih premijera pa je već u siječnju albanski teatar Pietro Marko izveo premijeru predstave 'Muž moje žene'.

 

Napisao: Igor Weidlch

© Presscut.hr 2010. – Web by dizzy.hr

Povratak na vrh