Marina Mučalo: Radio je i dalje vrlo slušan i uživa visoko povjerenje javnosti

Iako radio ima, govoreći u prosjeku, i dalje visoku slušanost, žalosti me očiti pad informativnosti i aktualnosti govornih sadržaja. Velika je to šteta budući da je riječ o mediju koji i dalje, usprkos popularnosti Interneta, raspolaže brzinom i neposrednošću. Međutim, ona prijateljska toplina „starog, dobrog radija“ sve se više gubi i to upravo u ovim vremenima kada bi mnogima dobro došla

 

Radio je kao medij preživio i izdržao žestoku televizijsku konkurenciju, a dobro se drži i u srazu s novim medijima. O perspektivama radija u novom okruženju razgovarali smo s dr. sc. Marinom Mučalo , izvanrednom profesoricom na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i zasigurno jednom od najboljih poznavateljica tog najstarijeg elektroničkog medija u Hrvatskoj. Profesorica Mučalo predaje četiri „radijska“ kolegija i jedan iz područja medijske konvergencije. Nekadašnja radijska novinarka misli da radio i dalje ima dobru perspektivu na medijskoj sceni, a dokazala je to i istraživanjima koja pokazuju da je radio i dalje vrlo slušan i da uživa visoko povjerenje javnosti.

 

Radio je u Hrvatskoj prisutan 80 godina, pri čemu je prvih 30 godina bio jedini elektronički medij. Iako su mu mnogi predviđali kraj pojavom televizije to se nije dogodilo. Zašto je radio opstao kao medij?

Sredinom prošlog stoljeća, kad je televizija nahrupila svom snagom, radio se morao drugačije pozicionirati. Primjerice, u Americi su velike radijske mreže odjednom postale televizijske, a radijski se medij morao spustiti na lokalne razine. Međutim, odlično se snašao i ubrzo afirmirao u novim, manjim sredinama. Zahvaljujući suradnji s diskografskim kućama, postao je glavnim promotorom ondašnje nove R&R glazbe, a pojava DJ-a i prvih emisija Top 40, opet su ga učinili popularnim medijem. U međuvremenu je osmišljena tranzistorska tehnologija koja je radijski prijamnik smanjila na veličinu dlana i tako ga učinila pogodnim za nošenje. Radio je „izišao“ na ulicu, među ljude i stekao novu publiku, uglavnom onu mlađu.

U Hrvatskoj je bila malo drugačija situacija. Mi smo 50-tih godina imali republičke centre, moćne državne radiodifuzijske kuće raspoređene uglavnom po glavnim gradovima ondašnjih republika. Lokalna se radiofonija slabo i sporo razvijala, uglavnom u okrilju spomenutih centara. Slična je situacija bila i u većini europskih zemalja. Međutim, šezdesetih su godina počeli zahtjevi za otvaranjem medijskog tržišta i privatnim, komercijalnim radijima. Kod nas to, naravno, nije dolazilo u obzir. Međutim, u Sjevernoj Hrvatskoj su tih godina počele s radom mnoge male i ilegalne radijske postaje koje su se uglavnom bavile glazbenim željama, porukama i pozdravima. Ondašnje su ih vlasti ubrzo zatvorile, ali ne i zaboravile. Počelo se razmišljati o organiziranom ustrojstvu lokalne radiofonije koja je, u duhu ondašnjeg samoupravljanja, trebala postati ishodištem kulturnih i zabavnih sadržaja svoje zajednice. Bila je to ciljna politička odluka. Osnivači takvih postaja mogle su biti samo ondašnje „društveno-političke zajednice“, radnička sveučilišta i sl. organizacije.

Međutim, bio je to kakav-takav početak „lokalaca“. Domovinski smo rat dočekali s pedesetak takvih postaja koje su, u ratno vrijeme, postale važnim i vrijednim centrima informiranja svojih sredina. Nakon rata, u vrijeme zloglasne privatizacije, većina ih je obavila, više ili manje, uspješnu pretvorbu u trgovačka društva te nastavila s emitiranjem. Temelj emitiranja postala je koncesija koju je, putem javnog natječaja, dodjeljivalo ondašnje Vijeće za telekomunikacije. Proces nije išao osobito glatko, o čemu najbolje svjedoči skandal sa zagrebačkim Radijem 101, iz studenog 1996. godine.

Međutim, svih tih godina radio je u Hrvatskoj bio stalno prisutan, uvijek u tijeku sa zbivanjima i uvijek brz i informativan. Tradicija koju imamo još od 1926. godine, zapravo je priča o uspjehu, ali i stalnim promjenama ovog medija. Jednostavnost rada i brza prilagodba, tajne su dugovječnosti radija.

 

Kakva je današnja hrvatska radijska scena?

Sustav raspodjele radijskih frekvencija i danas počiva na dodjeli koncesija. Ustrojen je 1994. godine, kad je stupio na snagu prvi Zakon o telekomunikacijama. Budući da je frekvencijski spektar ograničen i nadziran resurs, trebalo je pripremiti tehničke uvjete za nove koncesionare. Prvi je javni natječaj objavljen sljedeće godine i ponudio je oko osamdesetak koncesija, uglavnom na lokalnim razinama. Međutim, kako je interes i dalje bio vrlo velik, zaredali su se novi natječaji, a broj radijskih postaja u Hrvatskoj se, u svega nekoliko godina, udvostručio. Usprkos cijenama koncesije i uporabe radijskih frekvencija, ponuđene su i razgrabljene koncesije za nacionalne, regionalne i županijske radije. Radio se, u to vrijeme, činio dobrim i unosnim poslom.

Danas u Hrvatskoj imamo oko 155 radijskih koncesionara koje, kolokvijalno, zovemo „privatnicima“ što nije u potpunosti točno. Dio njih, naime, ima u vlasničkoj strukturi lokalne organe uprave, a što se ne bi smjelo. Većinu koncesionara čine radiji s komercijalnim usmjerenjem. Od navedene brojke, svega ih se pet opredijelilo za neprofitni radijski program. Među koncesionarima su tri radija s nacionalnom čujnošću (Otvoreni, Narodni i Hrvatski katolički radio), a najbrojniju grupu čine lokalni radiji koji emitiraju za područje nekog grada ili općine.

Medijsku sliku upotpunjava i javni servis koji u svojem sastavu ima Hrvatski radio te osam regionalnih radijskih centara. Javni servis jedini ima pravo na mjesečnu pristojbu što ga čini tržišno zaštićenim medijem, a smije emitirati i reklame. Sličan model javne i privatne radiofonije ima većina europskih država.

 

Je li tih 155 koncesionara premalo ili previše?

Nažalost, očito ih je previše jer se koncesije počinju vraćati odnosno otkazivati. Naime, koncesionari su trgovačka društva koja svoj dohodak ostvaruju isključivo kroz usluge oglašavanja ili sponzorske emisije. Naše je gospodarstvo u lošem stanju i takvi su prihodi sve manji. Zakonodavac je još 2003. godine uočio ozbiljnost situacije osobito lokalnih radija, pa je u novi Zakon o elektroničkim medijima uveo Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija. Riječ je značajnim sredstvima koja se ostvaruju iz pristojbe za HRT, a za koja imaju pravo konkurirati spomenuti koncesionari, radijski i televizijski, bez obzira na svoje programsko usmjerenje. Tako smo postali jedinstven slučaj među zemljama Europske unije. Naime, većina nacionalnih europskih medijskih politika poznaje i ima uveden sustav državnih potpora, ali isključivo za neprofitne medije. Tijekom svih ovih godina, ova je odluka zaista pomogla mnogim malim radijima, ali mi se danas čini štetnom za uspostavu sektora neprofitnih i angažiranih medija, osobito elektroničkih publikacija.

Usprkos potporama, na recesijskom su udaru najprije oni mali, lokalni radiji. Malo se tu može učiniti jer su njihove novčane obveze iste ili slične kao kod većine trgovačkih društava. Taj je novac potrebno zaraditi, a tržište se urušilo i oglasa je sve manje. Preciznije rečeno, veliki će oglašivači radije izabrati radio s većom čujnošću nego „lokalca“. Tako će se njihov broj, htjeli mi to ili ne, zasigurno morati smanjiti. Osobno, zaista mi je žao jer mislim da su lokalni radiji vrijedan i važan dio svake zajednice.

 

Nedavno su i lokalne televizije apelirale na Vladu da nešto poduzme i pomogne u održanju tih lokalnih postaja?

Apeli za opstanak radija ili televizija sve su češći, a bit će ih i više. Prema mojim informacijama, početkom 2013. godine, vraćene su tri radijske koncesije. Novca nema, pa će i sredstva Fonda biti sve dragocjenija. Nadam se da će Vijeće za elektroničke medije zaoštriti kriterije dodjele potpora, ali i nadzor nad programskim sadržajima, osobito nakon nedavnog skandala s lažiranjem radijskih emisija koje su dobile novčane potpore.

Mali će se radiji vjerojatno naći u još težoj financijskoj situaciji jer će kandidata biti sve više pa će i potpore biti manje. Kako preživjeti? Jedino dodatnim angažmanom u vlastitoj zajednici i akcijama koje će lokalni radio afirmirati kod njegovih sugrađana. Taj je model poznat iz neprofitnog sektora nekih europskih zemalja. Lokalna zajednica ponekad novčano pomaže medij svojeg područja. Toga ima i kod nas, ali se tako dovodi u pitanje njegova nezavisnost i sadržajna nepristranost. Takvu bi suradnju zaista trebalo preciznije odrediti i urediti.

Proteklih se mjeseci silno aktualiziralo pitanje neprofitnih medija i za očekivati je da se u dodjeli Fondovskih potpora nešto mora promijeniti. Međutim, prije toga moramo jasno definirati neprofitne medije i odrediti uvjete njihovog rada. Potpore, prema europskom iskustvu, mogu funkcionirati do maksimalnih 50 posto ukupnog godišnjeg proračuna pojedinog medija, ali se najčešće penju do svega 25 posto. Ostatak novca medij mora sam priskrbiti kroz vlastiti angažman, aktivnosti i sadržaje koji mogu ostvariti neku zaradu. Međutim, temeljno pravilo neprofitnog sektora govori kako se zarađena sredstva moraju potrošiti na unaprijeđenje rada samog medija, ne na plaće ili zapošljavanja. Uostalom, upravo su neprofitni mediji poznati po tomu što nemaju zaposlenike već volontere. Nažalost, temeljem nekih javnih rasprava, čini mi se da mnogi nisu baš ispravno shvatili misiju neprofitnih medija u društvu.

 

Što je s radijima koje financiraju županije i lokalne zajednice?

To je drugi dio priče. U Hrvatskoj je, prema mojim informacijama, 49 lokalnih radija u čijim se vlasničkim strukturama nalaze organi uprave. Nekoliko ih je čak i u većinskom vlasništvu. Ovaj se problem vuče još iz devedesetih godina i ništa se još uvijek nije promijenilo. Razlog takvih vlasničkih struktura možemo samo nagađati, ali je sigurno da će se ulaskom u EU morati mijenjati, makar u formalnom smislu. Vlasnička struktura može, ali čak i ne mora, utjecati na programske sadržaje. Međutim, ono što se zasigurno promijenilo ili se mijenja, jest odgovornost koju vlasnici moraju imati prema svojem mediju. Ako ništa, onda zbog toga što medij nešto – košta! Prošla su vremena u kojima je to bila „šminka“ ili ushićenje proizišlo iz osjećaja moći i utjecaja.

Na medij se, naravno, može utjecati i drugim načinima, nije neophodno biti u njegovoj vlasničkoj strukturi. Čini mi se da je danas financijski utjecaj, onaj koji je izravno povezan s pitanjem hoće li se netko oglašavati u programu ili ne, kudikamo snažniji od političkog.

Međutim, ponekad ni vlasnička struktura ni financijski booling nisu razlogom bezbojnosti programa. Ljudi su malodušni, pritisnuti svakovrsnim problemima i teško je raditi u takvoj atmosferi. Najjednostavnije je prikloniti se „zbornom pjevanju“ i zaključiti kako se, u datim uvjetima, baš ništa ne može promijeniti.

 

Slušaju li radio sve dobne skupine podjednako? U istraživanju navodite da je u skupini od 18 do 24 godine najmanje onih koji slušaju radio. Je li rješenje u tome da radio postaje ponude programski sadržaj bliži mlađoj publici?

Privlačenje nove i mlađe publike je, po mom mišljenju, crna rupa hrvatske radiofonije. Dio krivnje snose sami urednici koji nisu prepoznali potrebe mladih, ali je i pitanje koliko radio kao medij uopće odgovara mladim generacijama. Primjerice, radio je prije petnaestak godina bio glavnim izvorom novih saznanja o glazbi. Danas je tu ulogu preuzeo Internet.

Internet je, općenito govoreći, platforma koja je svojim sadržajima jednostavno poharala sve klasične medije i smjesta pridobila mlađu generaciju. Međutim, ne treba ga se plašiti već ga iskoristiti za vlastite medijske potrebe. Kako? E, tu već trebaju nova znanja koja očekujem upravo od mladih ljudi.

S druge strane, ljudi srednjih godina ili stariji, odavno su stekli naviku slušanja radija. Međutim, što zapravo – slušaju? Prosječni radijski koncesionar najviše se oslanja na glazbu i neformalnu, kratku voditeljsku komunikaciju. Ne mora imati ni vlastite vijesti jer ih može ugovoriti s nekim od info-servisa. Iako radio ima, govoreći u prosjeku, i dalje visoku slušanost, žalosti me očiti pad informativnosti i aktualnosti govornih sadržaja. Velika je to šteta budući da je riječ o mediju koji i dalje, usprkos popularnosti Interneta, raspolaže brzinom i neposrednošću. Međutim, ona prijateljska toplina „starog, dobrog radija“ sve se više gubi i to upravo u ovim vremenima kada bi mnogima dobro došla.

Zanimljivosti radi, BBC zagovara povratak jednom starom formatu, ali u novom ruhu. Riječ je o kontakt-programima čiji su domaćini iskusni radijski novinari-voditelji, najčešće u dobi od 45 do 50 godina. Povratak javne rasprave o aktualnim temama u kojoj je voditelj aktivan sudionik, a ne skretničar telefonskih poziva, nije slučajan. Riječ je o zahtjevnom formatu, jednom od onih koji su radiju upravo i priskrbili popularnost. Bez obzira što mi mislili o telefonskim javljanjima slušatelja, mišljenja sam da su kontakt emisije vrijedan radijski sadržaj, ali ih je jednostavno – teško raditi! Naime, dinamika i zanimljivost neusporedivo više ovise o umijeću samog voditelja nego o javljanjima zainteresiranih slušatelja. Radijski će znalac znati „izvući“ svaku, pa i neugodnu ili uvredljivu situaciju, a one su itekako moguće. Zaključno, bez pravih ljudi medij lako izgubi svoj identitet, a i slušatelje.

 

 

Istraživanja pokazuju veliko nepovjerenje u medije, osobito tisak. Radio nešto bolje stoji - vjeruje mu 40 posto ispitanika a  samo 20 posto ispitanika reklo je da mu malo ili nimalo ne vjeruje, što je u odnosu na tisak gotovo dvostruko manje. Kako to tumačite?

Prvi je razlog sam sadržaj radijskih programa. Naime, u većini komercijalnih radijskih programa glazba čini dominantan sadržaj. Uz nju, gotovo reda radi, svaki sat možemo čuti i kratke vijesti. Zapravo, toliko kratke i neupadljive da ih gotovo i prečujemo. Ostatak govora svodi se na reklame, nagradne igre, informacije o vremenu, stanje u prometu i poneku trivijalnost. Možemo li u takvom kontekstu uopće govoriti o „povjerenju u medij“? Kako bi takvi programski ne-sadržaji uopće doveli u dvojbu naše eventualno povjerenje?

Dijelom je za ovaj rezultat zaslužna i stara slava jer se radio, gledano unatrag, vrlo malo ogriješio o profesionalne novinarske standarde. Dugo je godina zaista imao status otvorenog, informativnog i aktualnog medija koji je zazirao od svakojakog žutila, bilo političkog ili estradnog. Dijelom je za to zaslužna i sama priroda radijskog medija jer je eter prilično nepraktičan za interpretaciju žutih sadržaja. Šteta što su se te pozicije izgubile. Danas bi, ponajprije iz razloga svoje dostupnosti (ima ga više od 90 posto kućanstava) i besplatnosti, radijski programi mogli biti vrijedan i pouzdan izvor informiranja. U uvjetima novih, aktualnih i angažiranih sadržaja, možda bi se i popravila i financijska situacija pa bi se mogli platiti i novinari koji znaju i žele raditi svoj posao.

 

U zaključku svoga rada objavljenog u Medijskim studijama kritički se osvrćete na status radija u Hrvatskoj tvrdnjom da radio služi samo kao glazbena kulisa i zabavljač. Koji bi po vama bio idealni omjer kombinacije ozbiljnih sadržaja, glazbe i zabave?

Na prvo mjesto stavljam ljude, njihovu vještinu, iskustvo, stručnost i znanje. Ne može na radiju raditi baš svatko. Radio nije medij gdje vi s ulice možete doći, sjesti za mikrofon i napraviti genijalnu emisiju. To je zabluda. Kvalitetan rad u eteru spoj je znanja i iskustva, ali i duhovitosti, empatije i obzira koji se ne daju tako lako naučiti. Jedno bez drugog ne ide. Upravo stoga je radijski, a osobito voditeljski posao vrlo zahtjevan. Teško je pronaći osobu koja objedinjuje navedeno. Ukoliko je pronađete, od nje će mudri urednik napraviti radijsku zvijezdu, osobu po kojoj će njegov radio biti prepoznatljiv. Međutim, ni to neće biti dovoljno ukoliko u programu nema i drugu vrstu ljudi, one koji su možda sjajni novinari ili istraživači, ali nedovoljno brzi za rad uživo. Trebaju mu i reporteri i redaktori, a osobito mentori koji će svojim iskustvom pomoći mladim i neiskusnim kolegama. Svi zajedno čine pobjedničku ekipu.

Teško je reći što je idealan omjer glazbe i govora. Nekad je to bilo 65:35 za glazbu. Danas je udio glazbe i viši. Sve ovisi o formatu samog radija i njegovoj ciljnoj grupi slušatelja. Najjednostavnije je emitirati glazbu i tvrditi da je to najbolji recept za uspjeh. Možda i jest, ali onda govorimo o jukeboxu, a ne o radijskom mediju. Zakon je, nažalost, u određenju konkretnih programskih obveza vrlo površan.

U perspektivi, mislim da nekog velikog formatiranja više neće niti biti. Ovo je puno više „vrijeme preživljavanja“ nego nekih velikih programskih inovacija. Formati se najčešće, uz glavnu podjelu na govorne i glazbene, fokusiraju na određeni tip glazbe. Međutim, ciljnu glazbu lako je pronaći na nekom streamu i veliko je pitanje da li bi uži glazbeni profil npr. samo jazz ili samo rock, donio neke osobite rezultate. Možda bi se moglo dogoditi obrnuto, u smjeru profiliranja prema govoru odnosno tematskim sadržajima. Čini mi se da bi u taj prazan prostor lako mogli „uskočiti“ neprofitni radiji.

 

Dosta su česti prigovori na jezik?

Govor i jezik su osnovno sredstvo rada svakog radijskog novinara. Osobno mislim da svatko tko se misli baviti javnim govorom mora svladati standard hrvatskog jezika. Naravno da se njime uvijek možemo i zaigrati pa će uporaba gradskog slanga ili neka lokalna riječ dobro doći, osobito na lokalnom radiju. To je domaćinski i nikada neće biti pogrešno primljeno. Međutim, radimo li na radiju koji nije lokalni već se čuje na županijskoj ili regionalnoj razini, čak i na području cijele države, mislim da su govorne sposobnosti vrlo važne, a poznavanje jezika uvjet bez kojeg se ne može raditi na takvom radiju. Mislim da bi osobito komercijalni radiji trebali malo više pozornosti obratiti na izbor svojih voditelja, a voditelji bi napokon trebali shvatiti da im je jezik osnovno sredstvo rada i da ga trebaju stalno učiti i usavršavati. Stalne pogreške ne možemo više nazivati slučajnošću već neznanjem.

 

Vratimo se malo u prošlost. Kakav je rad novinara na radiju danas, a kakav je bio nekada? Kakva je budućnost radija u multimedijalnom svijetu ?

Nekad smo nosili „Nagre“ i „Uhere“, uređaje za snimanje težine deset i više kilograma. Danas snimače strpamo u džep. Audio ili video zapis možete učiniti i bilo kojim smartphoneom. Možete s njim što god hoćete. Volim tu slobodu i nevjerojatnu lakoću snimanja i uređivanja svih vrsta zapisa, štedi mi vrijeme i provocira maštu. Zahvaljujući mrežnim stranicama, radio je uz auditivnu napokon dobio i niz, nekad nezamislivih, multimedijskih mogućnosti. Treba to iskoristiti. Mladi se novinari moraju obrazovati u svim smjerovima, od sadržajnih do tehničkih.

Bilo bi zaista pogrešno i vrlo kratkovidno ostaviti radijski program bez dobre internetske potpore, mrežne stranice i društvenih mreža. Jedno s drugim lako i dobro ide. Međutim, treba osmisliti sadržaje, biti inovativniji od konkurencije. Naravno, nije to lako, ali ni odustajanje nije rješenje.

 

Imamo stream, no možemo li otići korak dalje?

Radio je bio prvi medij koji se intenzivno i stalno bavio vlastitim unaprijeđenjem u sadržajnom i tehničkom smislu. Od trenutka kad su ga osmislili, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, radijski su ljudi bili predani inovatori, kreativci i istraživači radijskih mogućnosti.

U to su vrijeme na raspolaganju imali samo zvuk, a uspjeli su radiju priskrbiti opise poput „romantičnog“, „prijateljskog“ i „toplog“ medija. Tijekom godina osmislili su većinu i danas popularnih formata, a zahvaljujući tehnologiji počeli raditi „uživo“ i izravno s mjesta događaja te ga tako i promovirali u najbrži medij. Ponovo očekujem takvu kreativnost. Gotovo da izazivam radijske ljude tražeći od njih da osmisle nešto novo za svoj stari, dobri medij. Uostalom, ne vidim razloga da ta maštovitost odjednom stane.

Čini se da će ovo stoljeće biti usmjereno na korisnike i ciljne sadržaje. Publike posustaju i svatko traži nešto samo za sebe. Govoreći o radijima, zasad su u ponudi podcasti, servisi na zahtjev, streamovi i svi drugi dobro poznati sadržaji mrežnih stranica. Radijski se program može realizirati bez zemaljske podrške, samo na internetu pa su i web radiji postali uobičajeni.

Osobito su mi zanimljivi servisi koji nude individualne streamove koje, nakon plaćanja usluge i klika na dostavljeni link, možete slušati putem računala. Takav se korisnički stream može naručiti i na određeni datum, povodom nekog događaja i u određenom trajanju. Međutim, u daljnjem razvoju ove usluge nametnut će se problem autorskih prava koja su već duže vrijeme jedno od gorućih pitanja zemaljskih i internetskih radija.

 

 

Razgovarao : Zlatko Herljević 

© Presscut.hr 2010. – Web by dizzy.hr

Povratak na vrh