Marija Rukavina: Zaklada će stipendirati specijalizaciju mladih hrvatskih liječnika u SAD

Do sada u Registru dobrovoljnih darivatelja krvi imamo 42 341 osoba od 18 do 40 godina a u javnoj banci prikupljeno je više od sedam tisuća doza matičnih stanica krvi iz pupkovine. Otkad je krenuo naš hrvatski registar do danas je dana nada i šansa za spas 37 života, od toga 21 u Hrvatskoj, kaže Marija Rukavina, upraviteljica Zaklade Ana Rukavina

'Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život', napisala je Ana Rukavina  prije nešto više od  sedam godina u pismu koje je ispunilo naša srca. Izgubila je borbu za život ali je  upalila plamen dobrote u svakome od nas. S Aninom majkom Marijom razgovarali smo uoči koncerta 'Želim život' na Trgu bana Jelačića. I dalje svakoga dana pali svijeću za Anu,  a njena Ana živi kroz Zakladu koja spašava živote i budi nadu.

 

Gospođo  Marija, prošlo je više od  sedam godine od kada je Ana izgubila bitku s leukemijom.  Njeno pismo 'Želim život' potaknulo je val humanosti i akciju koja je  ujedinila Hrvatsku. Kako vi danas na to gledate. Možete li se prisjetiti tih trenutaka ?

Sjećam se jako dobro tih trenutaka. Anino pismo krenulo je 6. listopada 2006.. Vjerujte da je teško, ali čovjek jednostavno mora ići dalje. Jedini način je slijediti ono što je Ana napisala i zamolila. Prva sam to pismo pročitala kraj njene bolesničke postelje. Bilo mi je jako teško ostati sabrana ali to je bila poruka meni da nastavim to što je ona zaželjela. Vjerovala je da  njoj novac neće trebati  i da će se pronaći darivatelj, a da ćemo mi s tim novcem preko Hrvatske udruge za leukemiju i limfome napraviti veliki hrvatski registar zajedno s  njezinim odjelnim liječnikom doktorom Mirandom Mrsićem.

 

Smogli ste snage i s njenim prijateljima u Vjesniku i doktorom Mrsićem osnovali ste nakon Aninog odlaska Zakladu Ana Rukavina kao svojevrsnu Aninu ostavštinu. Je li vam poseban dodatni motiv bio da nastavite Aninim putem jer se ona nije predavala u borbi za život?

U prvom sam trenutku klonula. Pribrala sam se mjesec dana nakon njezinog odlaska s kojim se neću pomiriti dok sam živa. Uključila sam se u akciju jer sam vidjela su se svi njeni prijatelji skupili  i nešto dogovaraju i organiziraju, da stižu i dalje uplate. Vidjela sam da se moram uključiti jer bi ona bila jako tužna da zna da ja ostajem doma i da plačem. Znala je koliko poznajem problematiku zdravstvenog sustava. Moja druga kćer Gordana rekla je: „Mama, pa ona je nas zaposlila“.

 Ana kao da je sve planski napravila - da ja vodim posao, s obzirom da sam 20 godina vodila računovodstvo u Domu zdravlja Pešćenica. Gordana je pravnica i rekla je da nas je Ana zaposlila da pomažemo drugima da ne mislimo na nju.

Ana mi je rekla u jednom trenutku i to je kasnije napisala: ' Mi ćemo do posljednje lipe  prebaciti novac Hrvatskoj udruzi za leukemiju i limfome i osnovat ćemo registar i banku'.  To je bila njena želja. Nekako se sve poklopilo. Sve se odigralo vrlo brzo, nije bilo vremena za razmišljanje nego smo rekli idemo dalje.

Ta rijeka mladih ljudi na ulicama gradova i sela Hrvatske  meni je davala snagu.

 

Među prvim potencijalnim darivateljima  bili su  njeni kolege iz Vjesnika.  Koliko je potencijalnih darivatelja do danas dalo uzorak krvi te su  uvedeni u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica?

Do sada imamo 42 341  osoba od 18 do 40 godina. Nisu svi od  18 do 40 godina  jer smo prve tri godine imali granicu do 55 godina. Kako je svjetski registar smanjivao dobnu granicu  i mi smo se uskladili. Osim toga u javnoj banci imamo prikupljeno više od sedam tisuća doza  matičnih stanica krvi iz pupkovine. One su tipizirane i poslane u svjetski registar.

 

 

Provode se akcije upisa u Registar diljem Hrvatske. Kakav je odziv?

 Uvijek su to  mladi ljudi ili obitelji oboljelih  koje su prošle tegoban put  sa svojim teško oboljelim članovima. U njima se probudi želja da žele pomoći. Zaklada Ana Rukavina je do danas održala 235 akcija u Hrvatskoj od Vukovara do Dubrovnika uz pomoć svih dragih i dobrih volontera i novinara iz svih medija. Bili smo u 120 gradova i mjesta u Hrvatskoj, u neke smo se i po tri puta vraćali. Sve policijske uprave u Hrvatskoj uključile su se, a s ministrom Kotromanovićem dogovorili smo akcije po vojarnama i obišli smo mlade ročnike.

Nismo ni znali da smo mi napravili veliku stvar dok nam to nisu priznali ljudi iz svijeta.

Došli su Amerikanci s našim uvaženim stručnjakom profesorom Stevenom Živkom Pavletićem svjetski priznatim stručnjakom i voditeljem Odjela za presađivanje matičnih stanica američkog Nacionalnog instituta za rak (NIC). On je poznavao Anin problem, njemu  je trebala krenuti na liječenje. On i njegovi suradnici su nam rekli: Jeste li vi svjesni što ste  napravili?. On je rekao da je to kao da SAD na broj stanovnika prikupi dva milijuna u tako kratkom vremenu .

 

Imate li podatak koliko je donacijama hrvatskih građana do danas spašeno života u Hrvatskoj i svijetu?

Otkad  je krenuo naš hrvatski registar do danas je dana nada i šansa za spas 37 života, od toga 21 u Hrvatskoj. Po tome se vidi koliko je potreban nacionalni registar jer smo počeli sa 150 darivatelja kada je Ana oboljela, a došli smo do gotovo 43 tisuće. U inozemstvu je matične stanice hrvatskih darivatelja primilo 16 oboljelih. Znamo zemlje u koje su odlazile matične stanice, većinom u europske zemlje.

 

 

Objasnite  malo medicinsku proceduru  kada čovjek da krv i ustanovi se da bi mogao biti darivatelj, što se dalje poduzima?

Ljudi iz Hrvatske ne moraju nikamo putovati. Pozove se potencijalni darivatelj, na primjer iz Dubrovnika, i kaže mu se da  postoji recimo u Njemačkoj ili u Bugarskoj netko kome bi  mogli spasiti život. Darivatelje se poziva u Zagreb, troškove putovanja snosi  HZZO. Ponovno mu se uzima krv da se potvrdi tipizacija i ako je podudaran nakon toga sve medicinski ide preko bolnice na Rebru gdje je Registar. Nakon općeg pregleda darivatelj  odlazi kući i za par dana ga se zove ako se potvrdi da je podudaran s oboljelim. Cijela procedura na Rebru traje dan, dva.  Darivatelj boravi besplatno u apartmanu.

 Ako darivatelj želi darovati matične stanice iz koštane srži ide pod opću anesteziju, ali može dati matične stanice i na drugi način. Ako se darivatelj odluči da neće ići pod opću anesteziju njegov mu liječnik daje nekoliko injekcija svaki dan da, laički rečeno, 'potjeraju' matične stanice iz koštane srži u krvotok i onda dolaze na Rebro gdje ih priključe na aparat koji je sličan kao onaj s dijalize. Darivatelj leži, dok gleda tv program iz jedne ruke mu se krv vadi te ulazi u aparat koji ' bira' matične stanice i u drugu ruku vraća darivatelju njegovu krv. Većina naših darivatelja  odlučila se na takav način darivanja matičnih stanica. Medicinski su i jedna i druga metoda svrsishodne.

Jako smo ponosni i  na javnu Banku krvi iz pupkovine koja nosi Anino ime. Majke kada rode daruju svoje matične stanice krvi iz pupkovine. Ovu smo banku mi kompletno opremili i uredili, a Rebro je dalo svoje kadrove.  Do sada je više od sedam tisuća žena darovalo matične stanica krvi iz pupkovine.

Postoji još i banka za osobne potrebe ili kako je mnogi zovu privatna banka gdje one žene koje žele čuvati matične stanice plate i one se čuvaju 18 godina.

Uspjeli smo dogovoriti s KBC Zagreb da ta banka za osobne potrebe pomaže u financiranju javne banke.

 

I ove godine ste akcijom  prikupljanja krvi  obilježili dan Aninog odlaska.

Pozvali smo ljude na 'Dan otvorenih srca' 27. studenoga. U prostorijama Zaklade u Ulici kneza Mislava 10 taj je dan 228 ljudi dalo krv na tipizaciju, a među njima su bile i vaše kolege iz Presscuta. Provedena je 12. prosinca akcija i u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika sa željom da pomognu mladoj glumici Vesni Ravenšćak kojoj je otkrivena leukemija. Od srca želim da joj se pronađe podudarni darivatelj.

 

Veliki koncert  'Želim život' održat će se ove godine 20. prosinca na Trgu bana Jelačića.  S odazivom glazbenika nikad niste imali problema. U telefonskom prikupljanju novca sudjeluju brojne javne ličnosti i političari iz svih stranaka. Imate li dojam da je koncert  jedna od rijetkih prilika kada vidimo jedinstvenu Hrvatsku?

To je tako lijepo za vidjeti  kada se ne dijelimo ni po jednom ključu jer svi u bolesti mogu biti potrebiti i nikom nije zagarantirano zdravlje do kraja života. I ja sam mislila da se to događa nekom drugome dok se meni nije dogodilo. Zato smo ponosni na to da je Zaklada stvarno primjer gdje se ujedini cijela Hrvatska, i političari, i gospodarstvenici i glazbenici i mladi volonteri, svi ljudi koji žele pomagati. Imamo više od stotinu ljudi u Hrvatskoj koji svaki mjesec daju trajni nalog na svoja primanja, mirovine i uplaćuju Zakladi. Ima oko pet tisuća prijatelja Zaklade.

 

 Neki Zakladi čak i oporučno ostavljaju svoju imovinu?

Neki nam ostavljaju šume, kuće, stanove. Ovih dana su nam bili ljudi koji žele ostaviti svoj stan u Zagrebu koji su naslijedili. Ne smijem nikoga izdvojiti, ali imamo primjer naše zlatne Vesne Bratulić, liječnice fizijatrice  koja je ostavila dio svoje imovine koju smo oročili i ostavljena je s namjerom  da  se od tog novca stipendira i školuje mlade liječnike, specijaliste hematologije. Sve smo pripremili za taj natječaj, stupili smo u vezu s američkim sveučilištima uz pomoć profesora Stevena Živka Pavletića, hematologa koji je otišao davnih godina u Ameriku, ali svojoj domovini odnosno kolegama pokušava pomoći, kao liječnik i profesor, da se pronađe i smještaj i stručno osposobljavanje.

Usmjerit ćemo taj dio donacija u tom pravcu. Možda će se naši stručnjaci obrazovati i u bolnici u Philadelphiji odnosno u The Children's Hospital of Philadelphia gdje je bila mala Nora Šitum, pokušat ćemo sa svima . Taj dio ćemo financirati iz kamata koje smo sa Privrednom bankom oročili jer želimo da što više liječnika ode na usavršavanje. Bit će  objavljen javni natječaj u svim glasilima. Za početak ćemo sigurno osigurati dvije stipendije na godinu dana.

Dobili smo suglasnost  Ministarstva zdravlja i Ministarstva  znanosti, obrazovanja i sporta.

 To je  novi veliki korak Zaklade Ana Rukavina, nadam se da će to krenuti početkom iduće godine. Mlade liječnike će na natječaju izabrati stručno vijeće u kojem su svjetski stručnjaci, od profesora Đikića do profesora Labara, svi eminentni stručnjaci koji će odabrati kandidate  za usavršavanje u SAD.

 Na taj način želimo pomoći oboljelima u Hrvatskoj da dobiju adekvatnu zdravstvenu skrb.

Mi imamo dobre stručnjake, ali moramo priznati, kao što je Ana u pismu napisala, moramo znati gdje živimo. Moramo biti svjesni toga da jedna ovako mala zemlja ne može sama, ali uz pomoć dobrih ljudi koji pomažu i javljaju se, vjerujem da ćemo uspjeti.

Kao Zaklada uspjeli smo  organizirati da devet transfuzijskih centara u Hrvatskoj  svakodnevno skuplja uzorke za upis u Registar. Uz pomoć Ministarstva zdravlja, Zaklada se silno angažirala. Organizirali smo financiranje, organizirali smo prikupljanje, Zaklada se sada  mora okrenuti i stručnom usavršavanju liječnika.

Zaklada je 43 tisuće uzoraka financirala isključivo iz donacija, od epruvete do igle i vađenja krvi.. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje niti smo tražili niti je nudio financiranje. Zaklada je financirala dok je mogla, a onda smo se uključili u proračun, tražili smo i uspjeli smo. Tisuću kuna stajala je jedna obrada.

Znala je moja kćer Gordana reći :„Mama da sam znala koliko će to tebi energije uzeti  tko zna bi li na sve pristali?“. To kažete kad vam je teško, ali kad  dobijem izvještaj s Rebra iz Registra od naše pročelnice doktorice Mikulić da su ovaj mjesec imali tri donacije u Njemačku, da su dane tri nade za spas života, to mi daje snagu da idemo dalje.

 

Sjećam se  Aninog  dolaska u redakciju Vjesnika kada je kolega Ratko Mavar snimio  Aninu fotografiju koja je danas zaštitni znak Zaklade. Gdje je Ana nalazila taj optimizam?

Ana je bila puna optimizma. Bila je zainteresirano dijete. Kao petogodišnja djevojčica rekla je da će biti novinarka i to je uspjela. Bavila se sportom, bavila se svime, sve je željela isprobati.  Imala je silnu energiju i po svemu što su prijatelji za nju napravili se vidi kakva je bila osoba. Mnogi od njih i danas nesebično rade i pomažu, svi volontiraju za Zakladu.

 

Gdje ste vi našli snagu?

Ponekad, što je normalno, potonete kad se zatvorite u svoja četiri zida, onda pokažete sve svoje emocije i svu svoju tugu. Još uvijek svaki dan palim svijeću jer svijeća je meni Ana.  Kada idem u Zakladu to je meni Ana. Tako sam to u svojoj glavi složila i to mi pomaže.

Pomažu mi i moji unuci, Gordanini  četverogodišnji  blizanci Ana i Ante. Ana  koja je dobila ime po teti ima puno tetinog  prkosa i ponosa. Rodila  mi je kćer i treću unučicu Mariju, kojoj su sada četiri mjeseca. U njima i ljudima koji traže pomoć nalazim snagu.

 Svakodnevno  dobivam pozive  oboljelih ljudi ili njihovih obitelji s molbama da proslijedim pismo profesoru Mrsiću. Pošaljem mu SMS:'Doc, trebam vas'. On će mene i u 10 navečer nazvati i mi ćemo riješiti problem. On je duša i srce Zaklade i uvijek će vam reći :' Ja sam to Ani obećao i ja to moram odraditi.'

Nikad mu nije teško odgovoriti pacijentu. Kad vam liječnik odgovori da se ne bojite i da ste u dobrim rukama  i da ne gubite nadu, to ima težinu, to ljudi žele. Ali nisu svi kao doktor Mrsić.

 

 

Razgovarao: Zlatko Herljević

Foto: Ratko Mavar i arhiva Zaklade 

 

 

Ana nas je naučila da je pomaganje drugima vrlo jednostavno, treba samo htjeti

 

'Vrijeme liječi sve rane', rečenica je kojom ljudi obično nastoje pružiti utjehu drugima. Iako je namjera pohvalna i prekrasna, izrečena tvrdnja, nažalost, ne odgovara istini, što dobro znamo svi koji smo na ovaj ili onaj način bili ranjeni. I koje su pokušavali utješiti.

Već je punih sedam godina prošlo otkako je prokleta leukemija ubila moju kolegicu i prijateljicu Anu Rukavinu. I njezinu su obitelj i sve njezine prijatelje mnogi tada tješili istom rečenicom. Pokazalo se, kao i puno puta ranije, da se taj čudotvoran lijek ne zove vrijeme. Ime mu je borba. Boj, rat, bitka protiv zaborava.

Ana  nam tvrdoglavo, sa smiješkom prkosa, ne dopušta da je zaboravimo, jednostavno ne želi tamo gdje su otišli svi naši drugi pokojnici, u neki od ormara Uspomena, sa slojem prašine i dogorjelom svijećom na vrhu.

Zahvaljujući iskrenosti koja joj je vodila misli i ruke dok je ujesen 2006. pisala pismo 'Želim život', mi danas imamo Zakladu koja nosi njeno ime. A zajedno s imenom, i s porukom nade i ozdravljenja za sve 'male ćelave glavice', Zaklada nosi i komadić nje same. Aktivnostima kroz cijelu godinu, i tako već godina sedam, njezin duh oživljava, a njezin se cilj ispunjava – pomoći svima bolesnima. Svi oni žele život. I baš nitko ne želi zaborav.

Ani ću biti vječno zahvalan što nas je na svoj specifičan način upozorila na te dvije tako male, a tako važne stvari koje zaboravljamo kad smo živi i zdravi. Siguran sam da i sada, kao glasnogovornica bolesnih, sjedi u nekom kutku i božanskom tintom piše pisma, boreći se za sve one kojima je prijeko potrebna pomoć. U svijetu egoizma, naučila nas je da mi nismo najvažniji. I da je pomaganje drugima zapravo vrlo jednostavno. Treba samo htjeti. Ana je htjela. A što je htjela, to je i ostvarila. Zar ima većeg spomenika?

 

Napisao: Antun Krešimir Buterin

Anin kolega i prijatelj iz Vjesnika 


© Presscut.hr 2010. – Web by dizzy.hr

Povratak na vrh