Jasmina Popović: Bilo bi sjajno raditi u novinama koje žive od prodaje svojih tekstova

U nekim je državama politički establishment shvatio poruku i traže načina da se pomogne tiskanim medijima i novinarima. U drugima, novinari, zajedno sa svojom publikom, pokušavaju neke stvari promijeniti sami pokrećući svoje novine ili portale, kaže poznata hrvatska novinarka Jasmina Popović, odnedavno potpredsjednica Međunarodne federacije novinara (IFJ)

Jasmina Popović odnedavno je  potpredsjednica  Međunarodne  federacije novinara koja okuplja  više od  600 tisuća novinara iz 120 zemalja. S dugogodišnjom  komentatoricom i   novinarkom  Večernjeg lista koja od prošle godine radi kao komentatorica na radiju i u 24 sata razgovarali smo o  suvremenom novinarstvu, krizi u medijima i  mogućoj  'koaliciji'  novinara i čitatelja u Hrvatskoj i svijetu. 

 

 

 

Kakva je trenutna pozicija tiskanih medija u Hrvatskoj, koji su trendovi?

 

Nije dobra, naravno. Ugašen je dnevni list Vjesnik, tjednici Nacional i Forum, gase se ili su u teškoćama lokalni mediji, dio izdavača je u  ozbiljnim financijskim problemima,  govori  se o daljnjem reduciranju broja novinara što znači još više naših kolega na Zavodu za zapošljavanje. No, nije to tako samo u Hrvatskoj, u većem dijelu  svijeta postoji ozbiljna kriza u tiskanim medijima, ali ona izaziva i sve češće rasprave o tome treba li sve biti podložno komercijalnim interesima i profitu ili je moguće naći neke modele koji bi vratili novine  prije svega tzv.običnim čitateljima, vodeći više računa o tome što njih zanima, a manje o tome koliko se to sviđa ili ne sviđa oglašivačima ili  političarima. 

 

Kakav je recept za izvorno novinarstvo u Hrvatskoj? Jesu li to zadruge novinara, vi iz bivšeg Foruma ste nešto pokrenuli?

 

Nekolicina novinara i urednika iz Foruma, tjednika koji je nažalost ugašen nakon manje od godine dana izlaženja, uz još neke kolege koji su radili u drugim novinama, osnovala je neprofitnu udrugu Dom kulture, koja je od izdavača Styrie otkupila prava na internetsku domenu  forum.tm i  sav sadržaj koji je bio objavljen u  tiskanom tjedniku. Odlučili smo pokušati održati ga na životu, jer nam je bilo žao i teško napustiti tu priču u kojoj smo bili s puno srca i koja je imala sjajnu publiku, koja nas  je voljela, podržavala i čitala. Krenuli smo s portalom u nadi da će se pojaviti mogućnost da možda jednog dana opet pokrenemo tiskano izdanje. Ispalo je da smo s našom idejom jako u trendu, jer u raznim dijelovima svijeta postoje pokušaji da se novinari samoorganiziraju, pokrenu nešto sami i obrate se publici koja bi cijenila činjenicu da se nešto radi prije svega zbog čitatelja. Na kongresu Međunarodne federacije novinara u Dublinu, koji je održan početkom lipnja, mogli su se čuti primjeri od  Urugvaja do Kanade, u kojima su novinari sami krenuli od početka inzistirajući na neovisnosti i odgovornosti jedino prema svojoj publici, koja i dalje želi tiskane medije. U Rusiji već nekoliko godina, osobito  u lokalnim novinama postoje 'samizdati', novinari sami prave i  prodaju novine i ne prolaze loše. U SAD-u se vodi rasprava o financiranju novina iz zaklada, jer ne treba  sve pasti žrtvom komercijalizacije  i jer žele da kvalitetno  novinarstvo bude ispred potencijalne zarade. Kolege u Njemačkoj također razgovaraju o mogućnosti financiranja iz zaklada ili posebnih fondova. Što više novinara ostaje bez  posla to je više  ideja da se njihovo znanje i iskustvo iskoristi,   jer se polazi od pretpostavke da postoji publika koja bi ih rado čitala i nakon što vlasnici procijene da im se  daljnje izlaženje više ne isplati. Naravno, za sada se ne može predvidjeti  kakva će biti sudbina takvih pokušaja temeljenih na samoorganiziranju i samoupravljanju  novinara i stvaranju 'koalicije' između čitatelja i novinara. Pitanje je može li se uopće naći održiv model dugoročnog financiranja no, kao što se vidi,  naš pokušaj nije jedini i to je za nas dobar motiv.

 

Bi li koalicija čitatelja i novinara mogla biti rješenje?

 

Vani se događaju zanimljive stvari. U već spomenutom Urugvaju su čitatelji jednih  dnevnih novina odlučili dati podršku novinarima, koji su ostali bez posla nakon što ih je privatni vlasnik ugasio, obećavši  da će kupovati novine. Počeli su izlaziti u travnju i za sada njihova  koalicija s čitateljima funkcionira.  U nekim drugim slučajevima ljudi uplaćuju koliko tko može i na taj način sama publika stvara fond iz kojeg se financira medij. Sve češće se može čuti  i da države moraju zaštititi pravo građana na objektivno informiranje i da se ne smije  u ime tržišta mirno gledati kako se sve pretvara u čistu komercijalu ili, ako interes profita nije zadovoljen, nestaje.

Možda bi naši studenti novinarstva mogli napraviti neko istraživanje o tome kako bi te 'koalicije' funkcionirale u Hrvatskoj. Svi se mi krećemo u krugovima u kojima se puno priča o slobodi, neovisnosti, želji da se piše bez cenzure ili autocenzure, ali za opstanak takvog novinarstva nužna je i publika koja će to cijeniti ili  koja želi takve medije. Vlasnici novina mogu se s izdavaštva prebaciti u neku drugu, unosniju, djelatnost. Malo njih bi odlučilo 'poginuti' zajedno s novinarima i za novinarstvo. Njima ne mora biti prvi cilj informiranje javnosti i neki opći interes. Kad im se više ne isplati mogu se povući iz biznisa, no u tom slučaju novinari ostaju bez posla, a javnost bez informacija. U Međunarodnoj federaciji novinara pokrenuta je prije par godina kampanja pod sloganom 'Novinari su javno dobro' s ciljem da ih  se  zaštiti,  jer je njihova uloga presudna za pravovremeno i objektivno informiranje javnosti što je nužno u demokratskim  društvima. Kampanja je krenula kada je postalo jasno da novinari postaju 'ugrožena vrsta', da se u različitim medijskim hibridima, infotaimentu i požućivanju  čak i zvanje novinar gubi i biva zamijenjeno nekim novim terminima i da javnost, zagušena raznim sadržajima, to gotovo i ne primjećuje. U nekim je državama politički establishment shvatio poruku i traže načina da se pomogne tiskanim medijima i novinarima. U drugima, novinari, zajedno sa svojom publikom,  pokušavaju neke stvari promijeniti sami pokrećući svoje novine ili portale. Taj dio je zamišljen kao interakcija s publikom.  To nije 'citizen' ili  'open journalism', koji promovira da je svatko tko pošalje sliku ili tekst  novinar,  već pokušaj da se kvalitetnim sadržajem pokriju teme od stvarnog interesa za većinu,  očišćene od spinova i partikularnih interesa.

 

Nije li to, prije svega, pitanje demokratskih stečevina i demokracije u najširem smislu?

 

Kolege iz Latinske Amerike, koji su stvarno u teškoj profesionalnoj i materijalnoj situaciji, ali su i veliki borci za očuvanje profesije,  pričali  su mi da se informiranje javnosti na televizijama nekih latinoameričkih država sve češće svodi na onu 'trčeću' traku na dnu ekrana i to za vrijeme sapunice ili nekog zabavnog programa. Oni za to krive američke korporacije koje su preuzele televizije i  objašnjavaju da je cilj stranih korporacija da građani što manje znaju o stvarnim zbivanjima u svojoj zemlji. Ogorčeni  su jer informativni programi nestaju, komercijalne televizije imaju svoje ciljeve, a privatne novine svoje, ali tvrde i da su građani sve svjesniji što se događa i da su sve češće voljni podržati borbu novinara, jer shvaćaju da bez njih nema informiranja. Naravno da su  novinarstvo i demokracija  povezani, ali  bez zainteresirane javnosti vrlo teško se boriti za neovisno novinarstvo. Lako je reći da nam se nešto ne sviđa i da za to nećemo dati novce ili da nemamo povjerenje u medije, jer su pod utjecajem politike ili kapitala, ali puno je teže biti aktivna i zainteresirana javnost koja nešto želi promijeniti. Zato i bih rado da se upravo na studijima novinarstva naprave nova istraživanja i vidi kakve bi medije građani kod nas željeli i  što od njih očekuju. Na kraju krajeva ti mladi ljudi će sutra raditi u medijima, možda bi bilo dobro da znaju što se očekuje od njih.

 

 

 

Smatrate li da bi samoorganiziranje novinara moglo dovesti  do toga da ljudi u Hrvatskoj kažu: da, mi trebamo  ozbiljne, dobre novine, portale...?

 

Kada slušamo kritike koje se danas upućuju medijima onda se one često svode na opasku da su mediji u funkciji nečijeg privatnog, političkog ili ekonomskog interesa, ali ne i interesa građana. To nije hrvatska posebnost, ista se priča čuje i u zapadnoj Europi ili SAD-u. Povjerenje u medije nije palo samo zbog kvalitete onoga što se radi, već prije svega zato što ljudi imaju osjećaj da mediji nisu njihovi, da se ne bore za njihove interese. Je li samoorganiziranje novinara najbolji put ne znam, on je posljedica okolnosti i  želje da se i dalje radi taj posao, ali kada bi bilo više uspješnih projekata te vrste možda  bi to imalo utjecaj i na vlasnike medija, koji bi možda preispitali prioritete. U trenutku kada su oglasi postali važniji od  sadržaja, novinarstvo je počelo gubiti. Možda je vrijeme da se opet vratimo sadržaju, jer marketinški kolač i tako postaje sve mršaviji. Bilo bi sjajno raditi u novinama koje žive prije svega od prodaje svojih tekstova.

 

 

Koliko vi smatrate važnim obrazovanje za medije. Bi li se školski sustav morao prilagoditi?

 

Pogledamo li krizu medija moramo se upitati za što obrazujemo ljude, hoće li oni zaista naći radno mjesto. Novinarstvo se kod nas još uvijek ubraja u atraktivna zanimanja, puno je zainteresiranih za taj studij, ali nisam sigurna da oni zaista znaju što ih čeka i pod kakvim uvjetima će raditi. Tu je sada i Europska unija i bit će zanimljivo vidjeti mogu li oni biti konkurentni na europskom medijskom tržištu. Stalan posao u medijima postaje rijetkost, sve je više pritisaka, a sve manje zaštite. U zapadnoj Europi prekarni je rad u nekim zemljama već dosegao 50 posto, gube se prava koja štite profesiju i pitanje je koliko se posao u takvim uvjetima može raditi bez pritisaka i egzistencijalne ucijenjenosti. 

 

 Hrvatska je u EU. Može li se očekivati jači interes stranih medijskih ulagača?

 

S obzirom na opću krizu ulagači će pažljivo procjenjivati svoje interese. Bugarska i Rumunjska su u EU ušle prije nas pa nije nastala neka pomama za ulaganjem u medije. Dapače, neki su se vlasnici povukli. Tko je vidio  interes ušao je i prije toga, tko nije, izašao je bez obzira na članstvo u Uniji. Sigurno je da i izdavači ovu krizu koriste za svoja preslagivanja i mjerkaju svoje prioritete.  Tko želi ostati u industriji morat će zaboraviti one najprofitabilnije  godine, možda pokušati sačuvati publiku i zajedno s njom pričekati bolja vremena. Koliko je teška situacija vidjelo se i na kongresu u Dublinu. Međunarodna federacija novinara okuplja novinarske organizacije, sindikalne  i profesionalne, sa svih kontinenata i ovo je prvi put da je cijeli kongres bio okrenut očuvanju egzistencije. Prijašnji kongresi su se bavili medijskim slobodama,  zaštitom izvora, pomoći kolegama u ratnim zonama, no ovoga je puta jedina tema bila kako u uvjetima globalne krize sačuvati radna mjesta i zaustaviti rezanja koja provode vlasnici. Kriza je snažno pogodila sve, možda s izuzetkom Skandinavaca, koji su jako organizirani pa teže gube prava. Svi drugi, uključujući Njemačku, Italiju, Francusku vode teške borbe da zadrže izboreno u prethodnim  godinama. Prvi puta smo se svi jako dobro razumjeli. Nije bilo velike razlike između onoga što su, kada se o strahu za radno mjesto radi,  govorili kolege iz Latinske Amerike i Afrike u odnosu na ono što su govorili Europljani, Amerikanci i Kanađani.

 

Očekujete li da će se pristupanjem Hrvatske EU ipak nešto promijeniti na medijskoj sceni, posebice na planu novinarskih prava i sloboda?

 

Ako pogledamo primjer drugih zemalja koje su ušle u EU prije nas, vidimo da se  promjene na bolje ne događaju automatski. U Bruxellesu je početkom svibnja održana konferencija pod nazivom 'Speak up', o slobodi izražavanja i medijima na Zapadnom Balkanu i Turskoj. Štefan Fule, povjerenik za proširenje EU, izričito je rekao  da je nezavisno novinarstvo u regiji na vrlo lošim pozicijama, da se puno radi pod cenzurom i autocenzurom, da je velika sprega politike i medija i da EU to ne podržava. S druge strane nismo čuli što će oni kao EU učiniti da se to promijeni, na koji će način oni utjecati na te koji cenzuriraju medije ili vrše politički i ekonomski pritisak. EU bi trebala pomoći da se utvrde standardi, da se svi, i domaći i strani, vlasnici ponašaju u skladu s tim standardima, da se sklapaju i poštuju kolektivni ugovori i statuti redakcija, da je organiziranje novinara u sindikate slobodno i bez straha.

 

Tehnologije su u mnogome promijenile novinarstvo i novinari su se tome prilagođavali. Slažete li se s tezom da će novinarstvo uvijek ostati novinarstvo, bez obzira na platforme na kojima se plasira?

 

Nadam se da će novinarstvo uvijek ostati novinarstvo, a isto se tako nadam da će novine, kao jedna od mogućnosti izbora, opstati. Imamo još uvijek generacije onih koji  vole kupiti novine i koji se nisu srodili s 'klikanjem' i pregledavanjem portala  i koji vole pisanu riječ na papiru. Ne trebamo ih zaboraviti i lakonski ih poslati 'da se prebace na Internet'. S druge strane postoje oni kojima su nove platforme bliske i koji se informiraju isključivo 'on line'. Hoće li  netko kliknuti ili otići do kioska i kupiti novine ili  će kombinirati jedno i drugo,  njegova je stvar, ali  dobro je imati mogućnost izbora i znati da se, bez obzira na platformu, dobila kvalitetna informacija, analiza, reportaža.

 

Kako vi kao potpredsjednica Međunarodne federacije novinara ocjenjujete medijske slobode u Hrvatskoj?

 

Gledajući globalno jasno je da je kod mnogih daleko gora situacija, jer se zbog bavljenja novinarstvom može završiti u zatvoru ili biti ubijen. U Africi ili Latinskoj Americi izuzetno je teško i opasno biti novinar. No gledamo li naše okruženje, a to je sada EU, jasno je da je sloboda medija najviše u korelaciji sa pravima i zaštićenosti novinara. Kod nas je prisutan strah, pritisci, ucjene, izostanak  solidarnosti, premalo je kolektivnih ugovora ili se ne poštuju. Izuzetno cijenim organiziranost skandinavskih kolega i borbenost i strast kod njemačkih i talijanskih, koji se jako trude da ne izgube svoja prava i da mlađe kolege, koji tek ulaze u novinarstvo, informiraju i pridobiju za zajedničke ciljeve. Jedino novinar koji ima i zna svoja prava, može biti i slobodan novinar, a to je preduvjet slobode medija.

 

Razgovarao: Zlatko Herljević

 

Snimio: Patrik Macek/Pixell

© Presscut.hr 2010. – Web by dizzy.hr

Povratak na vrh